Enver Muratović - NAOPAKO by enverm
.jpg)
Summary
ENVER MURATOVIĆ-ENISIN
NAOPAKO
Rožaje,2004.
LAVIRINT OPORIH SIBOLA
Između poetskog govora i sveta postoji skrivena saglasnost, poezija ipak predhodi, imenuje stvari, oslovljava uspavanu svest i savest, budi iz sna, nudi jedino istinsko znanje. Raslopivši površinske i umorne slojeve jezika Enver Muratović oslovljava čoveka koji je potonuo u sopstvene suprotnosti, koji se paralisao nad amoralnim svetom postajući njegov integralni deo. On čitaoca uvodi u lavirint oporih simbola i opominjućih znakova, u područja očaravajućeg i pretećeg, obeležena strepnjama, neizvesnostima i neiscrpnim oblicima zla.
Kosmogonija čudnih simetrija i neočekivanih saglasja ukida granice između reči i sintagmi, dok između reči i simbola ostvaruje jezičke čvorove značenja koji pesmu vode tankom linijom između arhaičnog i aktuelnog, paganskog i konfesionalnog, univerzalnog i nacionalnog, prvotnog i izvedenog. Sledstveno tome ova poezija sadrži i posebnu vrstu fantastike koja niče iz rudimenta pamćenja ali i iz lutalačkih iskustava mislećeg čoveka po rubovima ljudske svesti i kolektivnog osećanja nesigurnosti i, pogotovu, fatumski intonirane melanholije.
Slobodan od trivijalnih diktata poetičkih normativizama i primitivnih generacijskih surevnjivosti, ovaj pesnik pažljivo traga za sopstvenim pesničkim izrazom i individualnim odnosom prema poetskim izazovima. Verovatno se zbog toga prilikom čitanja ovih pesama stiče utisak pesnikove namere da od iščezavanja sačuva što šire domene iskustvenog i imaginarnog i da svoj meditativni lirizam prelije u prostranstva pojedinačnog i kolektivnog iskustva.
Neosporna pesnička relevantnost i odgovornost opstojava sigurno i monolitno unutar najboljih slojeva jezičke baštine i poetskog nasleđa, kako tradicionalnog tako i modernog pesništva. Enver Muratović sugestivno čuva sonetni oblik i rimovani stih od očekivanih i istrošenih relacija dajući mu potpuno autentičan i nesvakidašnji lični dah. Versifikacijska doteranost i tačnost, neusiljena i postepena, podsticana snažnim i istinskim inspiracijama, usaglašena je sa osnovnom pesnikovom namerom; da dopre do iskonskog i da saopšti simbolično, da od pesme sačini magijsko ogledalo u kome ćemo se svi oglednuti, kako sada tako i sudnjeg časa.
Petar V. Arbutina, književnik iz Beograda
BIHOR
1.
Ostalo nam iza tebe
Nešto zemlje - dva-tri ara
I vojničko trulo ćebe
Na ognjištu šaka žara
Ostale nam o precima
O poštenju čudne priče Hladno inje na licima Dani što na noći liče
Ostalo nam skoro ništa A i to je makar priča. Oko međâ crna pišta
Oko sofre gladna usta; Ostala nam dva goniča
I šuma im davno pusta.
2.
Noć je, oče, majka jutra: Budno vrebam perom rimu… Noć je topla, al' već sutra Spremiće nam nebo zimu!
Rekoh: vrebam sa dna neba
Onu tvoju riječ posnu,
U mrak, mrtvi, drobim hljeba
Dok nam sunce davi rosu.
Noć je, opet ispočetka. Jastuk prazan i postelja. Ti bar sanjaš ispod trava,
Meni čelo lêglo metka! Svaka ti je bila želja Da mi luda živi glava.
Je li meni kazna Boga Da ni u snu tebe nije, Da se jutro tupo smije Kao zmija ispod stoga
Je li, oče, možda, tvoja Želja da se ne sretnemo, Da u grkom moru znoja Kao vaške istruhnemo?
Je li, oče, zbilja Tamo Crno nebo sve do Boga , I još crnje ljudsko srce ;
Da li ovdje tumaramo Obliveni pjenom smoga Uzaludni kao sunce ?
4.
Dobri oče, oče mrtvi Da li čuješ jade srca Previše je palo žrtvi
U toj borbi protiv sunca
Previše je krvi, znoja Prosuto po Zemlji srama Previše je ova moja Pocrnjela crna tama
Premalo je, oče ruku Pruženih za pomirenja Sve više smo braća vuku I robovi Nepoštenja
Premalo je ljudi zbilja Da su ljudi kao prije Pobjegli su ispod bilja Vrebaju nas ljudi-zmije
Ni zavičaj više nije Kao prije. Tamo sada Nema lica da se mije Jabuka i prašnih džada
Ali, oče ima nečeg
Što me vuče izdaleka
Dok smrznuto pada veče
Valjda konop sa direka !
6.
Još se, oče, sleglo nije Lišće ispod kože neba Nit' je sunce da upije
Stiglo rosu sa mog hljeba
Još titraju u očima
Slike mrtvih, krv na nožu Odavno je stegla zima Odrala nam toplu kožu
Još nam gore ispod nogu Kosti dječje k'o igračke Okrenuli leđa Bogu
K'o miševi ispred mačke
«Smrt goni i čoveka koji beži» Kato
Nekad bliža nekad dalja
Kao sjenka po ulici
Vreba strašna smrt i kralja
I prosjaka. Po toj žici
Hodaćemo kako koji Neko danju neko lunom Ista nam se kapa kroji Istim ćemo Tamo čunom
ISPOD PLIŠA
Obrali su crvi šljivu Završena priča ova Otjerala svu koprivu Jesen rana iz korova
Otjerale i pjesnika
Iz postelje teške rime I slikara prazna slika Golog usred ljute zime
Otjerale munje sunce Pa sad kao stigla kiša Pokopala tugom srce Pokrila ga metrom pliša.
Šejtanska se kola vila Po bjelini crna brašna, Tu se pretku tada snila
Nevremena naša, strašna!
Ponavljao priču istu, Godinama gluhi bili : Oteće i rosu listu Aveti i Krokodili
Zapucaće crne puške, Kosmati će tamaniti Torove i našu djecu,
Guštere i bjelouške
I sunce će potavniti, Oguliti kožu svecu!
DJED
Otišao, al' ne stig'o Tamo gdje se zaputio- Da li se to, Sveta Knjigo, Izvor njegov zamutio
I hoće li natrag nama, Ili Bogu srca čista
Dok po selu pada tama
I jesenja trulež lista,
Ovdje su puna jutra Kašlja staraca mladih, K'o da dolazi Utra
I njena sestra Jadi.
Ovdje tišina čupa Starcima trule zube; Panjevi umjesto klupa, Lelek umjesto trube.
Ovdje mirišu trave
Na kosti mrtvoga pretka, Na ucrvljale sise.
Ovdje su sječene glave
Bez reda i poretka –
I još po krošnjama vise !
KUĆA
Zatvaram oči – sanjam budan
Noć je, a sunce grije. Kuća-soba gori! Čudan Dan, k’o ni jedan prije.
Više nema kuće moje
Nema ni mene na ognjištu. Jedino vrane kosture broje, Jedino crvi moje oči ištu
Uvukla se noć u kuću-sobu. Sa ognjišta smije se plamen. Kao da sam u nekom grobu !
Napolju lavež i pjesma meka. Traju zvijezde, postajem kamen. Šušti, kroz selo, rijeka…
Koračam koraka troma Preko kostura ptica, Učim svjetlo od groma, Čvrstinu od litica.
Koračam ali ne stižem Gazim u blato, u krv. Silazim u noć, i niže , Rovarim zemlju – crv .
Ja – sin majke Tame i oca Mraka, Uplašena zvijer u divljini, - Bježah u rime, kad me na pučini Nebo ošinu bičem crna zraka,
Al’ u meni ne osvanu zora, Niti se probudih k’o svi ljudi.
Samo mi je vjetar, lagan, sa dna mora
Pomilovao tijelo. Da li se to budi
Dan u meni, dušmanin i podlac ?
Da li sam spreman za svjetlo sunca ? Neću iz pjesme, bivši Pjesnik bunca,
Iz moje priče, iz moje rime –
Zato grlim noć kojoj ne znam ime
I srce svoje natičem na kolac !
Progoni me čelo tvoje – njiva, Zavičajne bogaze i studi; Pored puta kupine i iva, Skamenjeni, meni dragi ljudi.
Progone me kokoti i zore,
Tromo sunce na trešnjama zrelim; Preduboke rijeke i gore,
I starice sa usnama svelim.
Progoni me, oče, tvoja čaša, Puna kuća mrtvacã i zime, Progoni me kućna zmija, naša, I djevojka koja nema ime .
Naopako život teče Naopako rastu trave Naopako pada veče Naopako misle glave
Naopako šume šûme Naopako oči vide Naopako glumci glume Naopako i ja idem
Naopako zvijer reži Naopako poje ptice Naopako jutros bježi S ogledala moje lice
Bože jutro je, a noć. U meni
Zavija pas, čudno dišem, Kao da sam u nekoj ženi, I po utrobi sonete pišem,
Po krilu ptice, po opni neba! Čudno svitanje, i dalje pada ... Samo nam Veliko čudo treba, Pa da u nama jesen zavlada!
ĆUTIM
Čitam kamenje crno, Listove kestena slavim –
Sam sam pod nebom plavim, Beskrajne plaže zrno.
Ćutim tako svileno,
K'o da sam kamenja pun ! Ljuljam se, slamka lagano, K'o prazan, daleki čun .
Ogrćem kameno ćebe Preko glave, i – ćutim . Mrtva zamišljam sebe Povorku crnu slutim ...
Sakupljam borove iglice, Pjevam ljepotu lista; Izmišljam šumske igrice : Ekipe pticâ i glistâ.
Smijem se nemoći zeca Ispred kera dok bježi; K'o kad smo bili djeca – Veče na dan zareži.
Kroz šumu i sâm šuma, Crvić što nasred druma Suđenu čizmu čeka;
Kroz šumu, i na javi, Vukovi, iz daleka, Rade o mojoj glavi !
Po kori mozga rezbarim
Imena ljudi i ptica Imena tamnih ulica Voljenih žena i stvari
I dalje rezbarim sliku Mozaik nejasnih boja Zavidim vučjem urliku Vjetru bez kućnog broja ...
NALIK NA MIROVU PJESMU
Kokoti pjevaju muklo Pjesmu uvijek istu Nebo je uporno tuklo U meni njegovu bistu
Žene nam želje otvaraju
Niz Ibar bacaju čini
S đavolom nas varaju
Dok pjevamo o tmini
I traju bronzane biste
I sobe hotelske čudne Vuku se misli-gliste Premalo noći su budne
Vidim čovjeka kako plače Za bivšim Suncem,u noći. Oblake i dalje tlače
Ptice nadljudske moći.
Cvijeće krije glave žute U sjenkama ljutih trava. Vrapci ogrnuli kapute,
S krilima, ali bez glava !
Pomaljam i ja zube, Oštrim poglede gromom. I čujem zanosne trube
Kako trube o Smrti .
Kunu se kosturi grobom, I ja ka njemu prtim .
PJESMA RATNIKA
Bezbeli, mrak je crn, Kao odjeća Smrti ! Mrak što tišinu vrti, Zubati kosovski crv...
I u mraku čučimo,
Kao sove na granama, A preko dana mučimo K'o crvi u ranama.
Počesto suzne oči
Rijetko stomak pun,
A nada kožom struže;
Krv u venama skoči Zaljulja samotni čun. Bezbeli, mrtvi smo, druže !
RATNIK PJEVA MRTVOM DRUGU
Radiši Iliću sa Uba, koji poginu na pravoslavni Uskrs, aprila mjeseca
1999.godine i ode Gospodu svome čiste duše.
Ti opet pjevaš: Biljana! Živa su mrtva usta.
Ta pjesma, druže, tihana
Ostaće ovdje pusta.
Pjevaš o Ubu, ocu,
O metku u tvom čelu, O glavi bebe na kocu – Pjesmu proljeću svelu.
I reci Gospodu glasno: Kako su teške rane,
U granju ostala slika;
U lice Njemu, jasno Pljuni kosovske dane I apsurd spomenikâ !
TVOJA GODINA
PROLJEĆE U TEBI
Listaš ko breza, ljubavi,
I rastu , ka zemlji, grane. Slutim naš susret ubavi, Preturam proljeća dane.
Ti se pretvaraš u koru, Hitaš gore, ka svecu.
Ja stekoh još jednu boru
Gledajuć' tuđu djecu !
Ti, ljubavi, samo ćutiš, Gledaš u noć, u svica, Ali nikada ne slutiš
Kako je voljeti prazno Druge bez svoga lica – Ljubavi, brezo – kazno !
LJETO U TEBI
Pominješ kako je veselo Jato, već, starih lasta, Kako je ljepše selo
U korov što obrasta.
Ljubavi, ti se povijaš, Breza si struka vitka, Duboko tajne uvijaš - Kodove čudnog napitka.
Goriš ko vatra sunca, Tinjaš poput pepela. Govoriš u ime srca,
Buncaš o pjesmi ptica. Nekako čudno si uvela, S biljegom nasred lica.
JESEN U TEBI
Drhtiš k’o breza, ljubavi, Upijaš sunca žiške,
Vjetar ti ljubi šiške,
Taj vjetar, đavo grbavi !
Jesen u tebi caruje
K’o vladar Sudnjeg dana, U tebi pjesnik tamnuje
I pjesma jedva znana.
ZIMA U TEBI
Po tebi kora je inja, Hvata se i ledi,
Ko da ognjište tinja
Dok tinjaju pogledi.
Nejasno govoriš : ljubav… Treseš se k’o vrbe grana. Bježiš k’o da sam ubav, K’o da sam krvnik dana.
Kroz maglu ledenu govoriš Kako boljeće Odlazak. Potok si, tako žuboriš…
Ljubavi, opet će proljeće ! Ne zaplači pred polazak – Koraci sniježni boljeće.
IZVODI IZ RECENZIJE
Enver Muratović-Enisin, mladi i već afirmisani pjesnik iz Rožaja, koji je relativno rano ušao u Vatru zvanu Poezija, gori već dosta dugo, sav se u oganj pretvorio. Neobična je to i samosvojna pojava pjesnička na nebu naše savremene poezije.
(...) O savršenosti ovih stihova, posebno soneta, neka sude teoretičari književnosti, i ma kakav njihov sud da bude po pitanju strukture, metrike, rime i stiha, niko neće moći poreći ljepotu ovih pjesama, istinsku ljepotu i istinu iz koje su sazdane. Onu njihovu izvornost prepunu zavičajnih ozračja kojima je autor kao sudbinom vođen. Pa još u jeziku i kraju Ćamila Sijarića, kome je Bihor postao sinonim kao i on njemu, i gdje samo naizgled je teško ne ostati u sjenci velikana.
Nekad se čini da je Muratović u ovaj rukopis smjestio ono što nije moglo stati u haiku, onda kad je emocija nadvladala sliku, ali se uticaj te forme, toga poetskog žanra, osjeća na mnogo mjesta i u ovim novim pjesmama, dajući im kvalitet više – neku novu aromu koja ih čini drukčijim i prirodnijim.
Muratović, taj skromni mladić, je ovaj put odabrao najteži način za iskazivanjem i dokazivanjem, za poezijom. On hoće u velike visine. Neka, tako i treba. Bez visoko postavljenih ciljeva nema ni velikih rezultata, a rezultata nema bez truda, a sav trud bez dara je besmislen, ali Enver srećom ima dara i darova, itekako. Siguran je on u sebe i svoju riječ, i onda kad se rve sa onim vječnim, neiscrpnim temama poezije, isto kao i onda kada se bavi nekim osobenim, ličnim i lokalnim – ali ništa manje univerzalnim za poeziju temama, jer one su samo obojene lokalnim bojama, pa time i osobenije. Neiscrpne su to teme, kao što je neiscrpna inspiracija istinskog pjesnika, a Muratović to zaista jeste, i to pjesnik sa najtananijim osjetilima upalim u vrtlog današnjeg svijeta takvog kakav jeste – surov do nepodnošljivosti i izazovan do ludila. Široka pjesnička duša nalazi valere kojih naizgled u tome okruženju i nema, a to nije dato svakome, to mogu samo rijetki. Još u svojim ranim pjesmama, a pogotovo onim haiku, ovaj pjesnik je dokazao da umije da otvori čula i primi istinu onakvom kakva ona jeste. Iz svake slike on uzvlači ono što treba da bi ona bila posebna i bitna, ne samo njemu – već i drugome. Novim rukopisom Muratović je proširio svoje vidno polje, što je dokaz uspona. Kroz stroge pjesničke forme, kao kroz kakvo sito, on prosijava na finu granulaciju grumenje ljepote i odvaja od zloće, iako zna da oni i ne mogu jedno bez drugoga i da su svuda jedno drugome na domaku. I jednim i drugim Envera je život obasipao, i još uvijek obasipa, ali on se neda, on tvori Pjesmu. Još to je ostalo. Bar kao lijek. Dosta, zar ne ?!
Zoran Raonić, književnik
Pljevlja, decembra 2003.g.
Enver Muratović, rođen je 18.marta 1978. godine u Rožajama. Objavio sljedeće zbirke pjesama:
• ZA SUNCEM ZAVIČAJA, MRZ - Pljevlja, 1996;
• SUNCE U ČAŠI (haiku poezija), Rožaje, 1997;
• UZMI I OSTATAK MENE, MRZ - Pljevlja, 1998;
• DRUGA OBALA, Komovi – Andrijevica, 2001. i
• NAOPAKO, Centar za kulturu – Rožaje, 2004. godine.
Zastupljen u antologiji “Trešnjev cvet” – jugoslovensko haiku pesništvo, u izdanju Centra za Istočnu Aziju Filološkog fakulteta u Beogradu, 2002. godine.
Živi, radi i stvara u Rožajama.
Subjects
- Poetry, Drama & Criticism
