Pomalo o svemu by aleksijenko
Summary
E malo mac, facebook
U mom okruzenju postoje neki ljudi kojima kad pomenem ovaj medij, odmah kazu kako oni nemaju vremena za to. Vrlo brzo, oni pak otvore svoje profile koje jos brze popune slikama, raznim igricama a onda pocinju sa smaranjem i slanjem kojekakvih njima zanimljivih aplikacija i kvizova. E da, kvizovi i sama sam ih nekoliko napravila ali su vezani za neke nauke. Neki dan jedan od mojih frendova skuplja poene kod daleko zaposlenijih svojih prijatelja, kukanjem da mu se ne salju pokloni iz raznih igrica. Jednostavno, makar on to zna, jer mu je to posao, izbrise igrice i nema vise poziva i poklona od istih. Ali, treba se reklamirati, pa makar i negativno. Sam a preko 40 godina starosti. Ni kuceta ni maceta.
Ono sto me posebno intrigira je broj tzv. vulgarnih kvizova koje moji prijatelji popunjavaju. Sigurno ste ih i sami nekad videli i popunili. Ajde, popunis ali ne objavis.
A ne, oni i objave.
Tako da svi znamo da su dobri u krevetu, da vole ovo ili ono opet vezano za seks, da su vatreni i ukratko da su toliko vatreni da ne mogu bez seksa.
Aj, sad a gde je mesto tom seksu u njihovom stvarnom zivotu? Kad se malo vise razgrne od dostupih infomacija dodje se do zakljucka da nemaju nikog u svom zivotu. Dakle, intenet kao supstitut stvarnog zivota.
I sama sebe uhvatim, da kad sednem za laptop, kroz glavu mi prolaze razne obaveze koje jel', treba da uradim. A vreme se izvuce i dok se pokrenem vec je proslo dostaaa vremena. Tako, da sve vise dolazim do zakljucka da u svakom danu treba da odvojim vreme prvo za obaveze a potom i za kompjuter. Meni je komp vezan za posao koji povremeno radim.
Ima raznih grupa na fejsu, recimo ne ukljucujem se u sve koje mi moji frendovi salju, a salju s vremena na vreme. Jedne prilike, stigla mi je pozivnica za cuj naziva "Fatalne zene", bljak. Pogledam tu grupu, osnivaci dva muskarca ne mozes da udjes u njihove profile a ja da im budem jedna od tada nekoliko stotina i nesto, zena. E malo mac. Pojedinci kao da neznaju da se grupama moze promeniti naziv, tako da i o tome vodim racuna. Parafraziram, ukljucis se u grupu "Ljubitelja cveca" koja se potom preimenuje u "Ljubitelje sveca". Ako mi je bas do cveca i biljaka idem na zvanican sajt. Elem, vreme je da nesto po kuci uradim, cao.
Haletanje
Poslednjih nekoliko godina, preuzela sam jedan nezgodan obicaj, budna sam onda kada treba da spavam. Iz mnogobrojnih razloga, nekakvih edukacija i polaganja ispita, u proteklom vremenu ubedila sam sebe da jel' najbolje ucim kad je mir u stanu. A mir je kad ukucani zaspu.
Tako naviknutoj na dobrovoljnu "trecu smenu" tesko se vracam pozeljnom bioritmu.
Mozda kada budem zaposlena sa punim radnim vremenom, cu morati da priviknem na odlazak na spavanje pre ponoci. A ovako se jos uvek provlacim i haletam nocu .
Sve se vrti oko interneta, trazenja nekih podataka, istrazivacki duh u meni nikad ne spava. Ispocetka, moj obicaj je izazivao reakciju ukucana, negativnu, ali su vremenom prestali komentari. Osim toga, nisam ja tako mala da mi se bilo sta spocitava.
Nocas sam konacno resila da raspremim i sobu, prasina je uzela maha, slab rad zvucnika bio je odlucujuci za ovu akciju. Kako god okrenes moje price se vrte oko kompjutera. Posast modernog doba.
Ignorisanje
Osetila sam tu pojavu na sebi jedne prilike kad sam stazirala u gradu na oko 80 km udaljenom od svog mesta tadasnjeg prebivalista. Sa svojih 38 godina, odlucila sam da se prekvalifikujem u drugo zanimanje u rangu srednje skole. To je tzv. prestizno zanimanje, apotekar.
Upisala sam i posle dve godine zavrsila, a trebalo je odstazirati punih 6 meseci da bih mogla polagati drzavni ispit. I onda pocinje moj "hod po mukama". Vecito prva na spisku regionalne apotekarske ustanove, a svi koji su se javili posle mene vec odavno staziraju dok mene niko ne zove.
Zato sam uradila ono sto sam uradila, odnosno posle vise od 7 meseci cekanja, otisla sam i ponudila staziranje bez novcane nadoknade a da je islo po pravilu sluzbe, imala bih 75% prosecnog licnog dohodka. Medjutim, meni volontiranje mnogo cesce zapadne. I tako, zapocela sam sa tim pripravnickom stazom koji je za mene bio samo naziv, putujuci svaki dan vozom 160 km u oba pravca. Po najvecoj zimi, jer sam stazirala od januara do aprila. Nagledala sam se svega i svacega po vozu, raznoraznih situacija. Boravak u vozu je jos ispao "banja".
Na radnom mestu, brzo sam pokazala da ni godine koje imam, tada 38 ni svakodnevno putovanje ne ostavljaju trag na kvalitetu obavljanja mog posla. Cak, stavise, da se sve ovo desilo u kakvoj zapadnoj zemlji ja bih i danas tamo radila. Ali,..
Svakog jutra na poslu, pogledam kakvog je raspolozenja glavna cistacica, ako je loseg, mogu se nadati svacemu a ako je srednjeg to znaci da cu proci bez velikih peripetija. Ona mi je bila "lakmus-papir". Mozda je to nekom cudno, zasto cistacica a ne neki farmaceut.. ili kolega tehnicar, pa zato sto je cistacica bila spona izmedju svih faktora te apoteke. Ona im je pravila kolace, raspremala kuce mimo radnog vremena..povezani su nekakvim kumstvima, nepotizmom itd. Spisak je kako se vidi dug i raznolik.
Uglavnom, se moja intuicija pokazala kao visoko pouzdana. Ali, jednog jutra presretne me glavna tehnicarka i napadne da sam ja dok sam destilovala vodu, u mastan od glicerina "balon" sipala Aqua destilata, kojom su oni zatim oprali sudove. Za onog ko ne zna, u apotekama masne sudove posle pravljenja raznih krema, losiona i dr.farmaceutskih pripravaka operu detergentom a potom isperu obicnom i na kraju i destilovanom vodom.
Zamislite, koliki je to nivo zla prema meni koja sam tu samo stazista, da me se nabedi da sam ja to uradila.
Pogledala sam je, nasu "dragu" tehnicarku i rekla da bih mogla da pozovem jednog od inspektora koji sa mnom svaki dan putuje i da bi on taj problem resio za cca 2 min. Posle ove epizode, ekipa se manula "corava" posla i vecim delom provokacije su prestale.
Buduci da nisam bila zainteresovana za njihove price jer nisam zelela ni sa kim da se zblizim, preostalo im je da me ignorisu. Osim, mene ignorisali su svakog svog kolegu koji je sa mnom progovorio i jednu rec.. Ako se neko od onih "meksih" i zezne pa se opusti i pocnemo razgovor, ja mu skrenem paznju da ce imati problema sa ostatkom kolektiva sto prica sa mnom.
Sve to je gledao covek iz skladista lekova, inace, izbeglica sa Kosova, pa mi je jedared rekao:"Svaka ti cast, "provalila" si ih za tri dana!".
Posto su stazisti u nivou magaraca (tovora), na mene je sve palo i stavili su mi u opis poslova i ono sto jeste i ono sto nije. Ali, meni je taj posao bio lep i radila sam ga sa ljubavlju pa mi nista nije bilo tesko. Tako, kad sam ja bila na salteru, medicinski radnici sa drugih odeljenja nisu cekali 100 godina da dobiju diluirani alkohol (70%), Asepsol, Hydrogen i dr. Iz tog razloga, u drugim delovima bolnice svi su me pozdravljali, sefica restorana mi je cak donosila dorucak u apoteku. Meni, stazisti.
Posto bih obavila sve svoje aktivnosti, sa najavom glavnoj tehnicarki, odlazila bih dva puta nedeljno na razne preglede kod raznih specijalista ali sa recima "Draga, zvao me je "nas" doktor taj i taj" da dodjem na alergoloski test ili nesto drugo. Ubrzo, vise nisu znali da li stvarno imam nekog ko me stiti ili nemam. Nisu znali, jer sam gotovo sve lekare znala po imenu. U uvek bih pre nego sto pomenem ijedno ime, dodala prefiks "nas". To je rec koja u medicinskim krugovima u mojoj zemlji otvara sva vrata. To je bio blef ali vrlo efektan. Obzirom, da nisam bila placena za svoj posao, nasla sam nacin da ga naplatim u naturi, pregledima.
Pre nego sto cu zavrsiti staz kod njih, dogovorila sam operaciju krajnika za mene i moje dete.
Kada smo dosli radi operacije, glavna sestra sa ORL odeljenja mi je dala protokol i poslala da umesto nje sprovedem copor dece i njihovih pratilaca na preglede kod pedijatra i na tranfuziju sa recima:"Idi ti ionako znas sta se gde nalazi, ja imam ovde nesto da zavrsim".
Pogadjate, kad sam povela male pacijente i sama buduci pacijent u tom casu, povela sam ih kroz apoteku..a kada su me videle dojucerasnje kolege, umalo nisu popadali u nesvest. Eto, to mi je bila satisfakcija.
Carolija udobnosti
Pre oko desetak godina trazila sam po Moskvi sportske cipele. Obisla sam veliki broj radnji sa obucom, u kojima sam videla razlicito dizajnirane primerke cak i one koje su kod nas bile moderne '60 - '70-ih godina.
Konacno, posto sam spala s nogu, u "CUM" ili "GUM" ne secam se vise, davno je to bilo, nadjem "salamander" cipele. Zaljubim se u njih na prvi pogled. Cena, boli glava, celih 5000 rubalja odnosno preko 100 eu.
Pogledam u novcanik, nedostaje vise od pola potrebne sume. Pitam prodavacicu, da li bi bila ljubazna da ih sacuva do 20h, da cu ja doci da ih uzmem. Ona ih odmah odvoji i kaze da se ne brinem, da ce me cekati. Dok je ona to govorila, njena koleginica je napravila opasku glede zemlje mog porekla.
Pomenuti megamarket se nalazio veoma daleko od mog stana, pa sam odmah krenula kuci metroom i uspela da se vratim u prodavnicu pola sata pred zatvaranje. Cim me je prodavacica prepoznala, njeno lice je prekrio neobicno lep osmeh i istog casa se prihvatila telefonske slusalice, nekom je rekla "Ona prisla!". Hahahah. Ispostavilo se da su se prodavacice medjusobno kladile da li cu ja zaista doci.
Cipele, "salamander" nosim evo vec drugu deceniju, ne menjaju svoju formu, ne stare, ukratko, carobno su udobne.
Razlike
Setajuci po Arbatu (deo Moskve) moj maleni i ja smo u jednom trenutku imali neka hitna posla. Obrni-okreni od "plavaca" ni traga. Vidim bugarski restoran i osetim iznenadni optimizam, udjem i kazem:"Izvinite molim Vas, da li bismo mogli da koristimo te i te prostorije?", na ruskom jeziku. Garderoberka me ne razume, onda napisem na papiru "WC" te nas konacno uputi na pravo mesto.
Odatle smo izasli kao "peruske", ostavili kod nje kapute i presli u restoranski deo, sto ju je dodatno iznenadilo. Obe restoranske prostorije su sa mnostvom stolova prekrivenih crvenim stoljnjacima a na svakom od njih sveca. Ukoliko ste pusac, upalite svecu. Zidovi su bili prekriveni nekakvim macevima i drugim rekvizitima bugarske istorije.
Posto sam se mucila da namestim neku vremensku distancu na fotoaparatu a moje cetvorogodisnje dete vrpoljilo od nervoze, sve do tada nevidljiva i nenametljiva konobarica nam se nasla pri ruci i nacinila par divnih fotosa nas dvoje u tom prelepom okruzenju.
Posluzenje nam je servirano iz istih onih tanjira koji su kod nas visili po zidovima kao ukrasi.
No, najvece iznenadjenje je nastalo kada smo hteli da ponovimo porudzbinu, bugarskih raznjica (svinjski, posebno marinirani i izuzetno ukusni) i palacinki koje su bile prekrasno ukrasene kao neki uspavani covek sa prekrivacem od slaga i cokolade.
Pri repeticiji, ponudjena nam je dupla kolicina. Rekla sam konobarici da nam je to mnogo. Odgovorila je da je takav obicaj u njihovoj zemlji.
Ipak, zamolila sam je da se konsultuje sa kuvarem i da nam ako je ikako moguce, isporuci jelo u trazenoj kolicini. Kuvar se saglasio s tim, na nasu veliku srecu. Odatle smo otisli veoma zadovoljni.
U Moskvi nije moguce koristiti toalet u svakom ugostiteljskom objektu kao sto je slucaj na nasem prostoru. U prodavnicama i velikim robnim kucama, radnici bi vas eventualno i pustili ali "ohrana" (cuvari) ne dozvoljavaju. Dakle, ostaju "plavci", ako imate srece, otkljucani.
U Beogradu, ce Vas sacekati kako je to Corba svojevremeno kroz pesmu provukao "baba *era", koja ce Vam tu uslugu naplatiti. Licno, ne volim da posecujem lokale sa ovom vrstom turisticke "prezentacije". Smatram, da je to ispod svakog civilizacijskog nivoa.
Po meni, bolje je upotrebu ovih prostora uracunati u cenu, nego zaista postaviti pokretne "naplatne rampe" u njihovom predvorju. Pogotovo, sto su ti trenuci intimna stvar svakog coveka.
Ugodnost kratkih relacija
Rastojanje izmedju dve susedne metro stanice u Moskvi se meri minutama putovanja. Posle jedne moje reakcije klaustrofobije, dugo mi je trebalo da se naviknem na neophodnost koriscenja metroa, a dotle sam koristila taksi.
Jednom me je vozio Ravil, Gruzijac koji kad je saznao odakle dolazim, a dotle je mislio je da sam iz Belorusije ili Moldavije, izrazio je zainteresovanost za komunikaciju izmedju nacionalnih grupa tadasnje SRJ. Svaki aspekt naseg suzivota ga je zanimao, koliko se druzimo, da li imamo zajednickih brakova..ukratko sve. Posto sam mu na sva njegova pitanja sadrzajno odgovorila, trazio je da mu pricam o razlikama izmedju beogradskih i moskovskih taksi vozaca.
Moskovski taksi vozaci, barem oni sa kojima sam se ja srela su vrlo zanimljivi i otvoreni za razgovor, to ga je odusevilo, pa mi je ponudio da vozim njegovu Ladu nivu po Moskvi, sto ja naravno nisam prihvatila Ono sto Ravila i njegove kolege izdvaja od beogradskih, je otvorenost i obavestenost o desavanjima u svetu ali ne i geografska odredjenost. Tako mi je par njih reklo, kako su bili u Srbiji na moru, u Dubrovniku, Puli itd. Kazem, ta mesta su u drugoj drzavi, u Hrvatskoj. Lakonski odgovara, ma to je sve isto. Ipak, ne mozete se naljutiti na njih sto to neznaju jer su neverovatno ljubazni i prijatni sagovornici.
Za razliku od beogradskih taksista, koji za retrovizor obese krst a kad progovore, ako uopste progovore, tokom voznje, vec "znate koliko je sati". Pojedini taksisti, veliki deo razgovora posvete ulaganju u svog "ljubimca", ogovaranju vlasnika svoje kuce i kolega, smaraju vas nebitnim temama.
A ukoliko, zapocnu neku temu iz drustveno-politickog zivota, blize ili dalje istorije, najbolji savet Vam je da budete indiferentni i komentarisete trenutne metereoloske prilike. Nacin oblacenja i njihovo shvatanje higijene takodje puno govore o postovanju klijenata. U nekim bgd taksijima mozete videti doslovno svasta. U Beogradu, je najsigurnije koristiti taksi na poziv. Ima nekoliko kuca, cije brojeve ce Vam reci svaki recepcionar i ako treba, pozvati ih umesto Vas.
Sve je vise prijatnih izuzetaka, koji su moram priznati, nazalost malobrojni.. ali cine se napori da se i to promeni. Ukoliko, imate srecu pa Vas vozi jedan takav egzemplar, verovatno cete pozeleti da nas ponovo posetite.
Srce grada
Nekada, moj mali grad je imao jaku industriju koja je zaposljavala nekoliko hiljada ljudi. U doba procvata te industrije u mom malom mestu je zivelo cak 23 nacionalnosti. Mala YU.
Onda, su se stvari gotovo preko noci promenile, ili mi nismo bili spremni na promene, koje su usledile. Ziveli smo i dalje u nasem idilicnom mestu, a promenili smo, mislim, tri naziva drzave.
Industrija je bila na kolenima, radnici otpustani, na kraju ostao je zanemarljiv broj radno aktivnih ljudi. Tada, su pocele migracije naseg stanovnistva sirom sveta. Tako, danas, poreklom iz ovog grada ljudi su stigli do Australije, Amerike, Ceske, Britanije, Italije a veliki deo i do skandinavskih zemalja.
Oni koji su ostali, zivotare od pomoci onih koji su otisli. Svako sebi, svom pomaze.
Zasto ovo pricam? Da li je onaj ko je otisao u Svedsku, ili bilo gde, vise vredan od onog ko je ostao?
Da li je onaj koji je otisao manje vredan kao covek a onaj koji je ostao vredniji u tom smislu? Svi nasi ljudi koji su sticajem okolnosti otisli, uvek se rado vracaju u svoje rodno mesto. I uvek su radosno docekani od onih koji nigde nisu otisli. Zasto? Zato, sto ih vezu razne veze prijateljske, rodjacke, skolske..ljudske veze.
Ovo nisu bajke. Ovo je modus vivendi u malom mestu na granici.
To mesto je moj vestacki zavicaj, a otisla sam iz njega a njegov duh iz mene nije. Svuda ga sa sobom nosim i rado se secam dana, provedenih u njemu. To je tako kad se negde provede vise od pola zivotnog veka.
Ove godine, sam bila samo na par sati u mom malom mestu. To vise nije onaj grad koji sam ostavila..moji prijatelji vise nisu tamo, "duh" grada je isti, a ljudi su drugi i drugaciji. Dusu, gradu ili bilo kom mestu na zemaljskoj kugli daju upravo njegovi stanovnici.
Tajanstvena
Da li mislite da je sve sto ovde procitate deo mog zivota? Jedan deo je autentican a ponesto je plod moje maste. Recimo, ova prica.
Ona i ja smo nevidljivi. Znamo se preko slika. Kad pricamo, ne koristimo kameru. Kamerom, se paznja skrece na izgled, lepotu, na periferne stvari..a kad slusas samo glas mnogo vise saznas.
Osetis one tanane prelaze pri promeni tema, osetis punocu glasa, varijacije, smeh a ako pazljivo slusas mozda primetis jos ponesto.
Volim da je slusam. Ponekad nas posao pregradi, pa se ne cujemo nekoliko dana. Nedostaje mi.
Ona je veoma inteligentan covek, elokventna, uvek ima neke zanimljive price. Sve price koje mi prica, ispricane njenim glasom su mi posebno drage.
Njen glas bih mogao stalno da slusam. Dum spiro, spero!
p.s. Prica je namerno ispricana u muskom licu. Zove me, idemo na sastanak, online, naravno. Dio!
Osnovno za osnovce
Osnovna skola se promenila otkako sam ja iz nje izasla. Drasticno.
U moje vreme, strogi nastavnici danasnjim recima, su bili zahtevni, ali u drugacijem smislu nego sadasnji. Nasi strogi nastavnici nisu pokazivali svoje emocije na casu, retko su se smejali i umeli su da odrze radnu atmosferu. Znali su ucinak razlike izmedju pohvale i kritike.
Nisu strajkovali non-stop, casove smo gubili iz opravdanih razloga, nismo znali kolika im je plata niti koja kola voze. A da ne pricam o njihovom privatnom zivotu. Znali su da nam prenesu i znanje i moralne vrednosti, sto i jeste njihova uloga.
Danasnji nastavnici, veliki deo njih bi trebalo da se vrati u skolske klupe, ponovo. Danas ne postoji trijaza u izboru nastavnickog osoblja, pojedinci su pre za psihijatriju nego za dnevnik i ucionicu. Zato, danas svi placamo dodatne casove, tzv. instrukcije iz nekoliko vitalnih predmeta.
Osobe, koje predaju, pricam iz iskustva, ne umeju da se ponasaju, nemaju osnovnu kulturu, komunikacija i pedagoske metode su im na nezavidnom nivou ali toga nisu svesni jer su zasticeni kao "beli medvedi". Sve im je dopusteno. Kakav primer daju deci?
Najveca preokupacija su im plate i bodovi, sitni i krupniji interesi. Zato, deca trpe, a posledice ce biti vidljive za par godina kada budu polaganja prijemnih za srednju skolu, koji su opet nepotrebno stresni za svakog ucenika i njegovu porodicu.
Tema je daleko kompleksnija nego sto je ovde prikazujem, ali ako se vec prepisuju recepti iz svetskih obrazovnih institucija, zasto se i skolski program ne usaglasi i ne preuzmu iskustva sankcionisanja onih nastavnika koji taj naziv ne zasluzuju.
Sve je nedoreceno i tumaci se kako se kome svidja. Evidentno je da deca u dalje obrazovanje idu sa sve nizim nivoom (pred)znanja.
Skoro sam citala o skandalu u vezi udzbenika u okruzenju, gde je dovitljivi bajker izdavao knjige u kojima je prikazano da vuk zivi na grani, a pesmica je "volim da pusim marihuanu"..knjige su za osnovnu skolu i iz njih deca uce!?
A onda sam nasla i kako se deci u jednoj prici savetuje "ponekad treba biti i nevaljao jer je dosadno biti dobar!?". Takvih primera je mnogo.
Pogledajte knjige svoje dece pa se i sami uverite koliko breme im je nametnuto i na koji nacin objasnjeno!?
Pitam se kao roditelj, jednog osnovca, sa kojim ciljem se vrse ovakvi eksperimenti na mladim generacijama?
Da mi je izaci iz osnovne skole, a posle stize i srednja..sa jos izrazenijim animozitetima..
Deca treba da se raduju skoli a ne da je dozivljavaju kao opterecenje i pritisak, kao sto je to sada.
Imala sam divne nastavnike kojih se i danas sa pijetetom secam, a bilo je i onih koji ne zasluzuju mesto u mojoj memoriji. Nazalost, neki od danasnjih nastavnika se maksimalno zalazu da budu u ovoj drugoj grupi. Nek im sluzi na cast!
Intervjui za posao, diskriminacija i biro za zaposljavanje
Na Birou Vam traze da imate CV ili radnu biografiju tj zivotopis redovno azuriran, pri cemu koriste toliko dugacak spisak pitanja cije odgovore je nemoguce smestiti na A4 format (koji poslodavci traze) bez obzira koliko ste uspesni u konciznom izrazavanju.
Prvi susret sa Biroom je diskutabilan, pojavite se i prijavite, pa cekate tri meseca da biste razgovarali sa svojim savetnikom, jer se ti razgovori zaboga zakazuju. Zatim, idete sa svim kandidatima na jedno predavanje o trazenju posla, na kojem ne saznate nista novo a sto vec ranije niste znali, pri cemu predavac non-stop prica mobitelom i usput vas upucuje u "trazenje posla". Naravno, ta predavanja uvek vodi neka mlada, lepa, ekstra sredjena zena koja je tu zaposlena po "necijom preporuci" ili nepotizmom.
Na ponovnom javljanju, imate pravo na iskaznicu za prevoz, odnosno potvrdu sa biroa da ste nezaposleni, nosite u saobracajno preduzece koje Vam izdaje mesecnu kartu, a Vi kupujete kupon. To je cela prica oko Biroa.
Kada sam promenila Biro, zbog promene zanimanja, receno mi je da mi je bolje bilo da uopste nisam prijavljivala svoje diplome, stecene u medjuvremenu jer mi je zbog toga nastupila pauza u boravku na Birou i znatno smanjena sansa za zaposlenjem!?
Kad sam bila prosli put na tom "svetom mestu" nisu me pustili da idem na ono mesto na koje i car ide peske. Sto je potpuno iracionalno. Radno vreme im je do 16h, a stranke tj nas nezaposlene primaju samo do 13h. Dosla sam u 14h i uspela sam da dobijem taj papir mada sam pretrpila kritiku zasto ne postujem njihovo radno vreme!?
Zavodi za zaposljavanje, tj. Biroi ovakvi kakvim ih mi poznajemo ne funkcionisu na ovakav nacin po svetu, o cemu se treba detaljnije obavestiti pre komentarisanja.
A kod nas, u susedstvu, obavezan si da se tromesecno javljas na biro i da doneses "dnevnik trazenja posla" (list A4 formata na kojem si upisivao oglase na koje si aplicirao). Ako, se ne javis do trazenog dana na Biro, letis sa njega na 3 meseca, za kaznu. Kada su "raspolozeni da rade" daju ti daju telefon poslodavca koji hitno trazi radnika, kojeg pozoves i ispostavi se da on trazi nekog mladjeg za kojeg ce imati nekakve subvencije. Ili, desilo mi se da poslodavac nudi uslove kakve niko normalan ne bi prihvatio, o cemu naravno, odmah obavestim svoju tzv. savetnicu. Nudili su mi vise puta da mi ide radni staz a da sedim kuci pri cemu mi je decidno receno da nikad ne dodjem u firmu, jer to sto bih ja trebala da radim "sasvim dobro obavljaju i tehnicari"!?
U isto vreme, po zakonu su obavezni da imaju stalno zaposlen moj profil zanimanja. Ovakve "poslovne" ponude u slucaju prihvatanja od strane nezaposlenih lica, redovno imaju sudski epilog, sto niko pametan ne zeli.
Osim, biroa clan sam svih online agencija za trazenje posla, preko kojih redovno ali sa istim rezultatom aktivno trazim zaposlenje.
Intervjui za posao
Dozivela sam da maserka vodi sa mnom razgovor sedeci na dzakuzi kadi a ja na nekom tronoscu, za posao tehnicara u apoteci. Ispostavilo se da ta apoteka radi samo vikendom, a sve ostale dane kao salon za masazu!?
Dozivela sam i da mi se nudi posao na njivi, sa kako je direktor potencirao "tip-top sredjenom kucom" gde bi moje prisustvo bilo neophodno po 15 dana!? Takodje, na tom intervjuu su pozvani samo odredjeni horoskopski znaci!?!?
Diskriminacija
"Rasizam mladosti" termin koji je u sirokoj upotrebi, pri zaposljavanju radnika srednjih godina, su cak napustili i Japanci koji su ga medju prvima uveli. Zato, sto su dosli do zakljucka da im nema ko obuciti novopridosle mlade radnike, pa su pozivali penzionere da ih obucavaju.
Na posao obicno bude primljena mlada osoba sa pirsingom, "dekolteom do pupka i izrezom do materice". A Vi, koji ste i skolovaniji i prikladno obuceni, bez spoljnih znakova i gore pomenutih manifestacija bivate odbijeni jer imate vise do 25-30 godina. Gde je tu logika?
Jadno je i kad skontate da nemate nikakve sanse bez obzira sto imate papirolosku potvrdu (diplomu). Jer, nemate "ledja". Jednostavno, ovakav nacin funkcionisanja i Biroa i uopste politike zaposljavanja Vas gura u malverzacije, da trazite kakav takav nacin da dodjete do posla.
Sve sto zelim sebi, zelim i Vama, Puno srece u nalazenju zaposlenja!
Cola
Sinoc kupim 2 l koka kole. Dodjemo kuci i mali uzme noz da isece najlon oko flasa, a po nezgodi uzeo novi dugi noz i rasparao obe flase, po duzini.
Rezultat koka kola se prosula po celoj nisi i u roku od 2,5 minuta ja sam imala veliko spremanje kuhinje.
Ionako mi je tropska vrelina u kuci, non stop 27,6 stepeni Celzijusa, još ribanje, ispiranje..lavori ciste vode su se nizali, vise nisam brojala. Odustala sam od brisanja tek kad mi se papuce vise nisu lepile po podu.
Epilog:
Posto sam kuhinju dovela u red, skontala sam da je cistija nego sto bi inace bila da sam je prala uobicajenim sredstvima za higijenu.,
Htedoh reci, dragi moji da sam definitivno patentirala novi detergent..da, da i mali je morao biti kreativan u ciscenju..
Lasta u magli
Pred polazak na daleki put u proteklom vremenu, na pomen krajnje destinacije, meni najblize osobe su me gledale zaprepasceno suvih poluotvorenih usana i izgleda pacijenata sa hipoglikemijom. Na sva pitanja sa "Ali,.." pocetkom, odgovorila sam sa "Putujem i tacka!"
U online dodiru sa dijalektom, uvek mi je nekako neobicno zvucala recenica "Vrazja te kurijera dopeljala!"..nisam mogla da je odgonetnem.
Onda sam krenula u potragu za recima i tako skupila znacajnu zbirku, koje mi pomazu pri prevodu. Svesna sam, da su male sanse da progovorim na dijalektu, ali zelim znati, makar razumeti jedan mali deo, tog bogatog jezika. Ponesto. Osim, toga uvek kazem i drzim se toga da "koliko jezika znas toliko ljudi vredis!"
Mnogi bi mi rekli, zasto tu energiju ne ulozis u poznavanje nekog od svetskih jezika, cije znanje ces moci da eksploatises? Pa, dobro, slozicu se u nacelu sa tom konstatacijom, naravno, treba poraditi i na tom polju. Ovo radim iz nekih visih samo meni razumljivih razloga.
Buduci da ucenje ne smatram vrstom prinude, sve sto me interesuje ili sam zainteresovana za neku oblast, ulozim sebe 100% (sto bi se reklo bez ostatka). Ekvivalentno tome, takva sam i u privatnom zivotu.
Obzirom, da se zivotne relacije ne mogu posmatrati kao "jednacina sa jednom nepoznatom", ponekad budem i razocarana.. a gotovo uvek misao vodilja mi je "idemo dalje".
Ne vracam se na proslost, bilo ciju, bilo kakvu, gledam u buducnost.
Ponekad se osecam se kao "lasta u magli", zato sto "jedna lasta ne cini prolece!".
Bolje vrabac u ruci nego golub na grani
Svojevremeno, pre nekoliko godina sam se online prijavila za posao u jednom srbijanskom preduzecu. Nisam mogla pretpostaviti sta cu tamo sve doziveti.
Naravno, intervju za posao je prosao u regularnoj atmosferi s tim sto je kako se kasnije ispostavilo, sin vlasnika firme isao na dodatne konsultacije sa svojim ocem (jos za vreme samog intervjua). Ispostavilo se da je doticni imao kamerama pokrivenu celu firmu.
Pocela sam da radim i dan za danom sam dobijala sve vise informacija koje su mi govorile da se tu necu dugo zadrzati, odnosno kako je i jedan od rodjaka tog vlasnika, rekao "ni ti ni ja ovde necemo docekati penziju!" Saznala sam da je firma nastala 90-tih godina, da je u njoj prisutna visoka fluktuacija (menjanje radnika), da je od njenog prvog dana do tada kroz nju prodefilovalo oko 5000 radnika razlicitih profila.
Osim svog posla, imala sam jos dva zaduzenja, sve za bednih 60 eura, tada. Plata je isplacivana nesto na ruke, nesto preko racuna.
Radni dan je pocinjao na sledeci nacin: Prva smena od 09h do 17h-..
Druga smena dolazi na posao u 12h i radi do 20-..dok gazda ne kaze:"voljno!" Desavalo se i da trcimo na zadnji bus.
Nas posao i obaveze su se ticale posla farmaceutskog tehnicara u veleprodaji lekova. Radili smo prema specifikacijama koje su slale apoteke iz cele zemlje. Posao je obuhvatao trckaranje sa fakturom oko rafova i stavljamo lekove i pomocna lekovita sredstva na sto, gde ih drugi pakuju u kartonske kutije. Menjale su se pozicije, tako da smo svi radili sve.
Veliki boss nije imao vremena da kupi djubrovnik i metlu pa sam to kupila ja svojim novcem jer nisam imala sa cime da ocistim 400 kvadratnih metara prostora. Za to nije imao sluha ali je svaki dan trazio da bude ocisceno. Njegov rodjak, gore pomenut, je imao nesrecu da slomi nekad neku drugu metlu, pa ju je nadoknadio ali mu je veliki direktor i rodjak (brat od strica) stalno spocitavao tu istu metlu.
Kao, sto sam vec pomenula, kamere, vrlo brzo sam uvidela da boss zna sta je ko i kada pricao, pa sam skontala da nas posmatra "veliki brat". Kad god, ali, kad god je usao u skladiste sa vrata je poceo teror u vidu vristanja, dranja, sto je ovo onde a ono onde? Posle sam videla da pojedini ljudi to ne mogu da izdrze i da se polako osipa ekipa.
Secam se, da je mene ucenjivao i maltretirao tako sto sam morala jako brzo da prikupim lekove po fakturi od nekoliko stranica koja je specijalno za mene izabrana. Pa kasnije, kada sam se sretala sa tehnicarima koji su radili u drzavnim firmama, govorila sam o tom iskustvu i svi su bili sokirani stepenom izrabljivanja.
Pa eto, tada sam postigla licni rekord koji je iznosio 7,5 minuta po stranici. Za to vreme sam uspela da do stola donesem oko 30 razlicitih artikala. Odnosno, ukupno 140 artikala sam zavrsila za manje od pola sata. (osim, kutijica lekova i paketa lekova, bilo je tu i kanti medicinskog benzina, asepsola, alkohola i dr.) Ovo je predstavljalo mobing u samom pocetku.
Zatim, su pocele da mi stizu svakakve poruke na mobitel. Pa, su poceli i nocni pozivi. Iskljucivala sam telefone. Ali, nije vredelo. Poceo je da me uznemirava i na konkretnije nacine..
Zato, sam otisla iz te firme a ponela sam i tamo stecene probleme medicnikse prirode jer nam je ogranicavao i odlaske u odredjene prostorije.
Za mene, sa ove vremenske distance najbolje bi bilo da mi uopste ne pise u radnoj knjizici da sam kod tog coveka ikada radila. Tri meseca upisana u radnu knjizucu i isto toliko neupisanih. Platu sam uz duze maltretiranje uspela da izvucem, dok neki nisu.
U jednom trenutku, sam otisla da ga prijavim inspekciji rada i odustala, kada je sluzbenica progovorila naglaskom bossa.
Vrana vrani oci ne vadi.
A evo sta o tome kazu sociolozi:
Prekarnost je jedan od vrlo aktuelnih socijalnih fenomena do kojeg dolazi sa pojacanom fleksibilnoscu kapitala na prelazu iz tzv. industrijske u postindustrijsku proizvodnju, restrukturiranjem organizacije rada i proizvodnih odnosa. Tim terminom, se (u sirem smislu oznacavaju aktuelni zivotni uslovi, a u uzem radne okolnosti i taktike prezivljavanja), mogu obuhvatiti i objasniti kompleksne promene pozicije radnika i njihovog rada, okolnosti pod kojima su makroekonomske, proizvodno-produkcijske transformacije, dovele do situacije permanentne radne i zivotne nesigurnosti sve veceg dela populacije kao i porast strukturalne nezaposlenosti na mikronivoima zivota.
Nekadasnja tesko stecena radnicka prava i socijalne povoljnosti (stalno zaposlenje za neodredjeno vrijeme, socijalno i zdravstveno osiguranje, precizno odredjeno radno vreme, godisnji odmori, regresi, sindikalno organizovanje..) iz vremena dominacije fabricke, materijalne industrijske proizvodnje, postaju sve teze dostupni sve vecem broju ljudi, a njih zamenjuju fleksibilni, cesto samo honorarni i ugovorni, poslovi uglavnom nematerijalnog, usluznog i komunikacijsko-informacijskog tipa za odredjeni period, sa sve manjim brojem radnih beneficija.
Nekadasnjeg, do odredjene mere "ususkanog", fabrickog radnika industrijskog kapitalizma i socijalizma, zamenjuje prekarni radnik postindustrijskog globalnog kapitalizma, cija je egzistencija svedena na permanentnu nesigurnost.
Jednostavno receno, industrijski proleter je postao postindustrijski prekarni. Tipicne oblike prekarnosti predstavljaju recimo privremeni i povremeni rad, kao i zapoceti procesi samozaposljavanja. Takve trendove beleže gotovo sve drzave industrijski razvijenog sveta.
Time je kapital od sedamdesetih godina 20. veka do danas pretrpeo sledece promene:
Zeleli ste vecu fleksibilnost i kreativnost u radu, dobili ste nestabilna radna mesta,
zahtevali ste ukidanje zabrane uzitka,
dobili ste regulaciju i komercijalizaciju uzitka.
Naime, prekarni oblici rada su u svojim pocecima prividno pokazivali snazne potencijale emancipacije izrazene vecom radnom mobilnoscu, fleksibilnoscu i licnoj kontroli nad razlicitim radnim modelima, navodno stimulisuci radnu motivaciju i kreativnost, a danas je postalo jasno da je prekarnost ekonomski i socijalno eksploatisan model rada.
Prica o grafitima
Rec „graffiti“ prvi put se u engleskom jeziku pojavila 1851., a nastala je od italijanske reci "graffiti" sto je, plural reci graffito, a znaci "grebanje (zida)". Pored ovog znacenja, grafiti se sada vezuju i za crtanje po vozovima. Grafiti danas predstavljaju jedan od osnovnih elemenata hip-hop kulture (pored njih tu su i MC - ing, DJ- ing i Breakdancing).
Pre nego sto krenemo u analizu treba navesti da su velike razlike izmedju zvrljotina i grafita. Dok su zvrljotine ispisane obicnim slovima u jednoj boji, grafiti su pisani stilizovanim, visekolornim slovima, cesto uz neku sliku, eventualno sa porukom i predstavljaju umetnost za sebe a potpisani su nadimkom. S druge strane, preko zvrljotina se vidi kojoj i kakvoj grupi ili delu grada pripadaju anonimni autori.
Samim tim, grafiti su se izdvojili iz zvrljotina koje su 60-tih godina predstavljale odraz socijalnog stanja ljudi koji su ih crtali,
iskljucivo u siromasnim crnackim cetvrtima i nehumanim gradskim sredinama. Njima se izrazavao bunt, bande su njima obelezavale svoju teritoriju a uskoro su ih prihvatili mnogi koji su ostavljali svoje natpise po zeljeznickim stanicama i zidovima.
Zvanicna istorija grafita pocela je dakle, krajem 60-ih u Americi, kada je tip po imenu Julio poceo da ostavlja svoj tag "Julio 204" po vozovima, sto se smatra pocetkom razvoja novog vida likovne umetnosti u okviru ove kontrakulture, a ciji su nosioci bili klinci sa ulice. Ovaj vid umetnosti ima svoje poklonike ali i protivnike koji ga smatraju smatraju vandalizmom.
Svake godine u Americi se potrosi 4.000.000.000 dolara, kako bi se ocistili zidovi i metroi od zvrljotina.
Verovatno ste videli natpise ("Dzaba ste krecili", "U ovom ulazu zivi jedna slatkica, zna ona ko je", "Majo, volim te, Mika" i sl. po zidovima i vozovima.
Medjutim, mudrosti kao: „Moj muz nije za prodaju!“ i „Gaj Julije Primigenije je bio ovde. Zasto kasnite?“ su ispisane na zidinama antickog Rima, na taj nacin su se tada ispisivale poruke javnosti, (grebanjem zida) zbog cega nemacki arheolog Johan Vinkelman tvrdi da se za grafite znalo jos u antickom dobu.
Danas grafite mozemo naci i na internetu, u muzejima, casopisima, pa je 1996.godine osnovan Institut za grafite u Becu.
A najpoznatiji i najplaceniji grafit umetnik na svetu je Britanac Benksi, ciji radovi dostizu astronomske cene, koje kupuju holivudske zvezde.
Vremenom su ti natpisi na grafitima dobijali boje, da bi se lakse procitali i bili vidljiviji. Slova su poprimala nove, dotad nevidjene oblike, osobitog stila i danas predstavljaju pokret ulepsavanja sredine sirom sveta.
I danas kada se na engleskom govornom podrucju spomene rec "graffiti", zna se da se to odnosi na prave grafite, a ne na obicne natpise (zvrljotine). Ti, pravi graffiti, su se, pod istim imenom, u ostatak sveta preneli u identicne ili slicne urbane sredine u kojima su i nastali sa istom evolucijom. Opet su nastajali iz bunta protiv dehumanizovanog okruzenja u kojem su ziveli oni koji su ih crtali. Opet su crtani iz potrebe humanizacije sredine.
Grafiti su se prvi put kod nas pojavili 1985.godine, u bloku 45 na Novom Beogradu. Od tada se mnogo toga promenilo i grafiti se pojavljuju po svim gradovima.
Neiscrpna energija mladih crtaca u cilju ulepsavanja grada bi trebala biti kanalisana na za to odredjenom prostoru, no to se ne desava upravo iz razloga nerazumevanja razlike izmedju pravih grafita i zvrljotina, koje osim sto kvare estetiku fasade, cesto nose i neprihvatljivu poruku prema okruzenju.
U Ljubljani se imalo sluha za ovu umetnost, pa je tako nastala Metelkova ulica koja je jedan od primera kanalisanja energije mladih crtaca i likovnih umetnika a sastavni je deo svake turisticke ponude ovog grada. Pretpostavljam, da je u Ljubljani znatno umanjen broj narusavanja javnih fasada obicnim zvrljanjem a da su oronule ili jednolicne fasade objekata izgradjenih u proteklom vremenu osvezene koloritnim, interesantnim grafitima cime su dobile humaniji izgled a sam grad turisticku atrakciju vise.
Vidjala sam po nekim evropskim gradovima a i u unutrasnjosti Srbije, prave grafite kojima su se obicno periferni delovi zgrada oslikani nekim istorijskim detaljom ili slikom a cime se dobilo na estetici i zanimljivosti pomenutog objekta.
Nadje se i smesnih grafita, pa je tako jedan beogradski taksista u svom autu zalepio nalepnicu na kojoj pise "Za volanom guja, u krevetu oluja".
Moja amajlija-plasticna pcela iz kinder jajeta
Oduvek sam bila vrlo privlacna destinacija letecim bubicama, od komaraca do osa i pcela. Hahaha, kao mala od druge dece sam se razlikovala po broju zalepljenih flastera.
Kako su se alergijske reakcije javljale istim intenzitetom i u kasnijem zivotu, tako je rasla moja svest o prevenciji i zastiti. Uvrezeno je misljenje da su na napad insekata posebno osetljive osobe "slatke krvi". Medjutim, naucnici afinitet insekata tumace prisustvom visih koncentracija mlecne kiseline u znoju osetljivijih osoba.
Ucestalost alergijskih reakcija na ubode insekata se razlikuje i po klimatskim posebnostima, pa su tako u zemljama umerenog klimatskog pojasa alergijske reakcije prisutne kod 0.4 - 1.2 posto stanovnistva. Sistemske (anafilakticke) reakcije javljaju se u 1-3 procenta slucajeva. Zbog teskih alergijskih reakcija na ubode insekata, u SAD godisnje umre oko 40, a u Francuskoj 16-38 osetljivih osoba.
Za vreme boravka u prestonici carske Rusije osa me je "vkusnula dlja sejku" (za vrat) za vreme spavanja. To jutro mi je pocelo otvaranjem friza i uzimanjem cini mi se zaledjenih brokola koje sam stavila na mesto uboda. Pozvali smo i terensku hitnu pomoc koju smo uspeli da nadjemo posle nekoliko poziva na razlicite brojeve. Dok su stigli ja sam dozivela i anafilakticki sok, odnosno, pala sam u nesvest. Posle ukazane prve pomoci odvezli su me do bolnice u kojoj sam prelezala pola dana na infuziji. Secam se male svadje izmedju terenske sestre i nacelnice hitne pomoci koja je poreklom iz ex republika SSSR-a, pa je imala nekakve antipatije prema zemlji odakle dolazim.
Covek mnogo bolje razume neki jezik u ovakvim situacijama. Tako su se njih dve svadjale oko mog prijema u bolnicu, dok medicinska sestra iz terenske nije rekla "Dobro, da li si ti normalna? Zelis li da zena sa svom potrebnom dokumentacijom za boravak u nasoj zemlji, ima teze zdravstvene posledice zbog banalnog razloga?" "Ako tako razmisljas, seti se odakle si a gde se nalazis?!" Ubedjivanje je srecom po mene kratko trajalo.
Od tada, sa sobom uvek nosim anafilaktik a ponekad i ampulu adrenalina a pod default idem i kod lekara.
U medjuvremenu najsvezije mi je proslogodisnje iskustvo iz susedstva. Dok smo prijateljica i ja isle prema kuci, otvorila sam prozor u autu i ocas posla postala aerodrom neke ose. Prvo sto sam prijateljici rekla, bilo je "Vozi me u hitnu pomoc!", sto je ona i ucinila a na cemu sam joj neizmerno zahvalna.
Dok smo cekale moju intervenciju, medicinski brat je davao uputstva prethodnom pacijentu i povremeno se okretao prema meni i tesio me da cu uskoro biti primljena.
Zatim je usledio moj prijem, pri cemu sam koncizno opisala svoju "bogatu" alergolosku anamnezu posle cega mi je ukazana prva pomoc aplikacijom odredjenih farmakoloskih supstanci preko infuzije.
Veoma je pozitivno i znacajno da svi mi u susednim zemljama imamo regulisanu uzajamnu zdravstvenu zastitu. Skenerom cipa na zdravstvenoj knjizici, medicinski brat je imao uvid na ekranu u sve podatke.
Veoma sam zadovoljna ukazanom medicinskom pomoci kao i nacinom ophodjenja medicinskog osoblja prema meni.
Alergijske reakcije najcesce su uzrokovane ubodima opnokrilaca, pcele, bumbara, ose, strsljena i mrava. Kod uboda svih ovih insekata postoje odredjene razlike koje je pozeljno znati.
Gladna zenka komarca, kojoj je krv potrebna da bi mogla proizvoditi jaja, "namirise" svoju zrtvu i na udaljenosti od 70 metara.
Komarci traze dobro prokrvljena i lako dostupna mesta na telu ljudi. Pre ujeda, komarac prvo usprica lokalni anestetik u kozu, na koji ljudsko telo reaguje lucenjem histamina, a ova reakcija rezultira pojavom edema i svraba.
Ose i strsljeni ne ostavljaju zaoku u kozi i mogu ubosti vise puta, agresivni su, napadaju i kada nisu uznemireni, obicno u kasno leto i jesen. Njihovi otrovi sadrze hemijski aktivnije supstance od pcelinjeg, pa su alergijske reakcije teze, posebno ubodi strsljena kada je i kolicina otrova veca.
Alergijske reakcije na ubod ose mogu se javiti vec posle prvog uboda, a do reakcije cesce dolazi posle 2 - 3 prethodna uboda.
Pcele i bumbari ubadaju kada su uznemireni. Nakon uboda pcele, na mestu uboda ostaje zalac s mehuricem otrova, poreklom iz zatka insekta. Otrov se postepeno oslobadja, uzrokujuci lokalne i/ili opste simptome. Zbog toga se savetuje sto pre ukloniti pcelin zalac, a ubodi pcele i bumbara su najotrovniji u prolece.
Alergijske reakcije na otrov mrava znatno su redje. Sastav otrova mrava se menja zavisno od godisnjeg doba, a "najotrovniji" je u rano leto.
Gotovo kod svake osobe, na mestu uboda dolazi do lokalne reakcije razlicitog intenziteta (otok, bol, crvenilo) koja je toksicna, a ne alergijske prirode. Samo osetljivije osobe imaju i alergijske reakcije. One mogu biti lokalnog (na mestu uboda) ili sistemskog karaktera.
Postoji cetiri stepena sistemske reakcije:
* prvi stepen - koprivnjaca (urtikarija)
* drugi stepen - uz koprivnjacu se javlja otok (edem), mucnina, povracanje i dijareja
* treci stepen - karakterise ga otezano i cujno disanje, sviranje u prsima, otezano gutanje i dezorijentisanost
* cetvrti stepen - uz vec navedeno, javljaju se kolaps, pad pritiska, gubitak svesti, tamno-plava boja koze i sluznice te inkontinencija (zadrzavanje) stolice i mokrace.
Dijagnoza alergije na ubod insekta se bazira na podacima pacijenta (opis doga#273;aja, vrsta simptoma, zatim nacin, tok i brzina njihove pojave, opis insekta) kao i rezultata razlicitih testova. Potrebno je izvrsiti odredjena laboratorijska istrazivanja. Zatim se podvrgnuti alergoloskom testu (koznim probama) sa akcentom na otrov pcele, ose i strsljena.
U slucaju razlicitih rezultata ubodnog testa, sprovode se i drugi oblici koznog testa, ukljucno sa provokacijskim testom o cemu odlucuje lekar i radi se u visoko specijalizovanim ustanovama radi procene delotvornosti provedene specificne imunoterapije.
Ljubaznost da ili ne?
Obicno kao primer za ljubaznost navodimo odnos radnika usluznih delatnosti prema nama kao krajnjim korisnicima. Kada se povede razgovor o ljubaznosti vrlo cesto se kao primer navode ponasanja drugih osoba.
Ocekujemo ljubaznost od drugih pri cemu istu osobinu kod sebe uopste ne ispitujemo..
Sta je zapravo ljubaznost?
Po jednima to je sjajan protivotrov za lose raspolozenje a koje nas moze uciniti zadovoljnijima.
Po drugima, ljubaznost uz osmeh, aktivno slusanje i iskrenu zainteresovanost za ono sto nam sagovornik govori osigurava nam uspesan pocetak komunikacije (razgovora, pregovora ili prodaje). Ako tokom komunikacije bilo licne ili poslovne, razgovor vodimo nezainteresovano i povrsno pri tom neverbanim znacima odajuci dosadu sami bitno uticemo na njegov nepovoljni ishod. Neverbalna komunikacija katkad moze zameniti verbalnu. Paraverbalna komunikacija se odnosi na neverbalne znake koji prate verbalnu poruku: intonacija i visina glasa, glasnost, tecnost govora i cutanje. Ovim znacima se pojacava ili menja sadrzaj poruke, npr. upitna ìli usklicna
intonacija.
Ako se kojim slucajem usudimo prokomentarisati neciju neljubaznost obicno nam se odgovori kako ta osoba ima mnostvo licnih problema zbog cega je pod stresom pa malu platu te tako nije stimulisana za ljubazniji nastup.
A da li je osmeh toliko skup? Lepa rec i gvozdena vrata otvara, kaze poslovica.
Ljubaznost zahteva otvorenost, iskrenost prema sebi i iskrenost prema drugima. “…jer nema nista skriveno sto se nece otkriti, niti tajno sto se nece doznati.”
Citajuci o ljubaznosti i njenom pozitivnom ucinku na boljitak raznih komunikacija naleteh i na suprotno glediste koje zastupa knjiga "Uklanjanje maske ljubaznosti", a u kojoj nas Les Barbanell, psiholog i autor navodi na svoju vodenicu.
Naime, ovaj autor tvrdi da "Ekstremna nesebicnost predstavlja karakternu osobinu iza koje se ponekad skrivaju razliciti psiholoski ili emocionalni problemi".
Video sam iznenadjujuce velik broj osoba koje su doslovno superjunaci zbog svoje neogranicene energije i sposobnosti da ugadjaju drugima. Ali, ispod te maske cesto se krije nezadovoljstvo, emocionalna izolacija, praznina, bes i zabrinutost, objasnjava Barbanell, te dodaje da vecina ovih suvise ljubaznih osoba zapravo poseduje strahove od neprihvatanja i odbijanja.
Prema Barbanellu, tu se ne radi o stvarnoj nameri, vec je ljubaznost mehanizam komunikacije s okolinom. Jedna od koristi takvog ponasanja je da pojedincu daje percepciju o samom sebi kao dobroj i drustveno korisnoj osobi.
"Mi vidimo ljude i stvari oko sebe ne onakve kakvi su, vec kakvi smo mi."
Kultura
Svojevremeno u Nemackoj, rodjak i ja smo posli u susedno mesto. Posto je rucak bio daleko, kupili smo usput kilo banana, da nam se nadje. I tako vozi on, ljustimo one banane i kad smo ih sve pojeli, ja zafrljacim kesu kroz prozor auta..
Posle nekih otprilike 15 minuta, cujemo zvucnu signalizaciju saobracajne policije, okrenem se kad saobracajna iza nas. Daju signale mom rodjaku da stane.
Ovaj poslusa, tek, ce ti saobracajac njemu: "Gospodine, ispalo Vam je nesto iz auta?" Moj rodjo' kaze da nije, a saobracajac vrlo ljubazno kaze:"Pratite me!"
Krenemo za njim, i tako nekih dvadesetak kilometara unazad sve do one kese sa korama od banana.. E tu, nam kaze "Uzmite svoje stvari", pa ponovo "Pratite me!", do ..kontejnera.
Ova epizoda mog rodjaka je kostala oko 100 eura plus benzin. Iako sam ja bio kriv, rodjak mi je trebao naglasiti da se ovakvo ponasanje tamo kod njih sankcionise.
Kao raritet ovu pricu mi je ispricao komsija iz mog vestackog zavicaja, naglasavajuci da mu je i sada veoma neprijatno zbog toga.
U Nemackoj kao sto se vidi iz prilozenog, ako napravite prekrsaj, prvi vozac iza vas obavestice prvog policajca na koga naidje i ovaj ce prijaviti slucaj. Kod nas (u Srbiji) ce policajac samo odmahnuti rukom po sistemu „neces mi ti govoriti sta ja da radim”.
Ovakav odnos organa prema dobronamernim gradjanima svakako pogoduje siledzijama za volanom. Ako se tome doda nedostatak licne kulture i vaspitanja, onda je jasno da je covek jedan od najznacajnijih faktora bezbednosti.
Ti problemi nisu lako resivi i neophodno je promeniti dosadasnju praksu i omoguciti interakciju saobracajaca i savesnih vozaca koji brinu ne samo o svojoj, vec i o bezbednosti drugih ucesnika u saobracaju.
Sto bilo sa semaforom?
Vozac vozila dok ceka promenu znaka na semaforu, treba rucicu menjaca da postavi u neutralni polozaj i "skloni" nogu sa pedale kvacila.
To radi iz dva razloga. Prvi je da ne zamara nogu, dok je drugi da ne dozvoli kvar na kvacilu, odnosno da produzi zivotni vek kvacilu, jer zasto bi kvacilo bilo "ukljuceno" nekoliko desetina sekundi – bespotrebno, dok se ceka promena signala na semaforu.
Saradnja svih subjekata u oblasti saobracajne kulture je izuzetno vazna, buduci da smo mi roditelji sada aktivni ucesnici u saobracaju i model ponasanja koji sasvim prirodno, slede nasa deca.
Podrska jabukama
Skoro negde cujem da se vratila roditeljima, zenica sa detetom koju dobro poznajem. Kako se priblizavala jesen, postajalo je sve hladnije u sobi u kojoj je spavala sa svojim sincicem, u stanu svojih roditelja. Jednog dana je predlozila svom ocu da prenese iz muzevljevog stana svoju TA pec. Njen otac je odgovorio da to ne dolazi u obzir. Zatim, je iznela mogucnost da kupi uljani radijator radi zagrevanja te sobe u kojoj spava, ni sa tim se njen otac nije slozio. Kada je i trecu mogucnost stvaranja ugodnije temperature u unukovoj sobi odbijen zbog jabuka koje su tu uskladistene, spakovala se i isto vece, vratila svom muzu, nasilniku.
Pogled u istoriju
Nasilje i zlostavljanje zena i dece od strane muskarca cesto se dogadja. Uzrok tog problema lezi u uslovima zivota zene u drustvu i porodici. Od samih pocetaka polozaj zene u odnosu na muskarca je smatran nizim. Takav stav sluzi dehumanizaciji zene i omogucuje takvu vrstu nasilja i cini je prihvatljivom.
Smatra se da je ovaj svet uvek pripadao muškarcima i da je hijerarhija polova postojala jos u primitivnoj hordi a odrzala se vekovima. Prema etnografskim podacima superiornost muskaraca u primitivnoj hordi izrazena je lovom i ubijanjem. Agresivnost ljudskog muzjaka suprostavljala se pasivnosti ljudskih zenki.
U zemljoradnickim zajednicama zena je imala odredjeni prestiz zbog kulta plodnosti. No uprkos matrijarhatu kao pojavi, drustvo je oduvek bilo musko jer je politicka i drustvena vlast pripadala muskarcima.
Sa pojavom stocarstva, obradjivanja metala i zemljoradnje javlja se patrijarhat. Muskarac je prigrabio uzde, a zena je bila lisena svog dostojanastva, podjarmljena, pretvorena u robinju i orudje za radjanje dece. Pojava monogamne porodice, zasnovana na vladavini muskaraca donela je nejednakost i antagonizam u odnosima izmedju polova. Kad je patrijarhat postao drustveno nadmocniji, oduzeo je zeni sva prava - ona se kupuje kao stoka, nista ne poseduje - ona je posed najprije oca, kasnije muza.
U srednjem veku zena zadrzava podredjen polozaj i apsolutnu zavisnost od muza i oca. Hriscanska ideologija je u mnogo cemu doprinela ugnjetavanju zene kojoj su bila uskracena sva prava.
U feudalizmu polozaj zene bio je klasno uslovljen. Tek u 18. veku sloboda i nezavisnost zena postaje veca. Zene se ukljucuju u drustveni i politicki zivot, ali bivaju i sve vise napadane. Kapitalisticki nacin proizvodnje ukljucio je zenu u proizvodnju, ali je zadrzao njenu ekonomsku i pravnu nejednakost. Klasno drustvo je stvorilo sliku zene kao slabog, pasivnog, iracionalnog, poslusnog, prilagodljivog, neznog bica, cije je mesto u kuci, a jedino zaduzenje bioloska reprodukcija, dok je od muskarca stvorilo sliku snaznog, aktivnog, odgovornog, racionalnog bica kome su dostupne sve funkcije i polozaji u drustvenom i politickom zivotu.
U delima mnogih cuvenih autora nalazimo tradicionalna shvatanja "muske" civilizacije i drustva u koje zena nije imala pristupa. Iako su mnogi od njih postavljali opste teorije drustvenog i politickog zivota koje su se oslanjale na pretpostavku o slobodi i jednakosti kao pravima po rodjenju, ipak isticu da su samo muskarci rodjeni slobodni i jednaki. Rousseau tvrdi kako politicki poredak zavisi o iskljucenju zena iz gradjanskog statusa. Govori kako "zenski nered" radja sve druge poroke i može unistiti drzavu. Po njemu, porodica je nuzno patrijarhalna, a muskarci nuzno vladaju nad ženama. Zene su prirodno stvorene da podnose nepravdu i da budu na milost i nemilost muskarcevu sudu.
Hegel je ipak smatrao da zene treba inkorporirati u drzavu, ali ne u smislu drzavljana kao sto je to muskarac, nego kao clanice porodicne sfere koja je odvojena od gradjanskog drustva i drzave. Hegelova patrijarhalna podela izme#273;u javnog i privatnog je tako#273;e podela prema polovima. Smatrao je da su zene prirodno nesposobne za javnu participaciju, pa ostaju u zajednici koju cine ljubav, krvne veze, prirodno podanistvo i u kojima njima vladaju muskarci. Muskarci se smatraju nosiocima porodice, a kao muževi i ocevi imali su drustveno i zakonski sankcionisanu vlast nad zenama i decom. Emancipacija zene od tradicionalnog polozaja i uloge u drustvu i porodici, od zavisnosti i ogranicenja slobode teklo je postepeno, a pocelo je stvaranjem tzv. "zenskih pokreta" i isticanjem "zenskog pitanja".
Ali iako je danas postignuto izjednacavanje zena i muskaraca, borba zena se i dalje nastavlja jer stvarnost zaostaje za normativnim aktima.
Diskriminacija zena jos uvek postoji u porodicnom i drustvenom zivotu jer neke karakteristike patrijarhalnog sistema jos nisu iskorenjene iz razmisljanja naroda.
Uticaj kulturne sredine u kojoj covek zivi oblikuje njegovu licnost i nacin na koji on vidi svet. Kultura utice na stavove i saznanja ljudi koje oni u pravilu uzimaju zdravo za gotovo, tj. ne dovodeci ih u pitanje a koji usmeravaju njihovo ponasanje i verovanje.
U svakom drustvu još uvek postoje odredjena ocekivanja koja se smatraju odgovarajucim za muskarce i zene. Rod oblikuje ono sto drugi ocekuju od nas. Kroz socijalizaciju ljudi sticu odredjene vestine s obzirom na pripadnost odredjenom polu. U drustvenim institucijama ljudi uce svoje uloge, a porodica je najvaznija od tih institucija. Tamo devojcica saznaje hijerarhiju polova, njena okolina joj odredjuje nacin ponasanja, poducava je vodjenju domacinstvu, ne dopusta joj da bude agresivna, vec trazi da bude mirna i poslusna.
Isto tako i pripadnost sirem drustvenom kontekstu, npr. pripadnost odredjenoj etnickoj grupi moze biti vazan faktor u daljem razvijanju i socijalizaciji deteta.
Kucno nasilje
Uprkos uvrezenom misljenju da se nasilje nad zenama dogadja po mracnim i napustenim ulicama od strane nepoznatih napadaca, svetska istrazivanja pokazuju da je najrasprostranjeniji oblik nasilja nad zenama kucno nasilje.
Kucno nasilje podrazumeva fizicko (udaranje, premlacivanje, davljenje, mucenje, ubojstvo itd.), seksualno (svaka seksualna aktivnost bez pristanka), psiholosko (izrugivanje, prigovori, pretnje, javni napad), ekonomsko (nejednaka kontrola nad pristupom zajednickim resursima), strukturalno nasilje (nemogucnost ostvarenja osnovnih prava uzrokovana razlikama u moci koje proizvode i legitimiraju jednakost), te duhovno nasilje (ismevanje ili unistavanje kulturnih ili religijskih uverenja). Nasilje u porodici moze poteci od bilo kojeg clana, no najrasprostranjeniji oblici su nasilje roditelja nad decom i nasilje muza/vanbracnog partnera nad zenom.
Osnovni uzrok porodicnog nasilja, ciji je cilj sticanje i zadrzavanje kontrole nad partnerkom, je patrijarhalnost drustva i neravnopravna raspodela moci medju polovima. Porodica i model musko-zenskih odnosa u njoj imaju znatan uticaj na razvoj zena. Identifikacija s roditeljem istog pola, ucenje kroz posmatranje musko-zenskih odnosa uslovljava njihovo ponašanje. Nasuprot prevladavajucem modelu blage i popustljive zenske figure, stoji figura oca koja moze i ne mora odstupati od patrijarhalnih stereotipa.
Reakcija zena na netolerantnost i nasilje zavisi od ocekivane slike muskarca koju su izgradile u svojim primarnim porodicama. Fizicko kaznjavanje u detinjstvu zbog odstupanja od tradicionalno ocekivanog zenskog ponasanja ostavlja trag na takvim ženama.
Pri tome se ljubav i fizicko nasilje medjusobno ne iskljucuju, sto je vazan faktor u ranoj socijalizaciji buduce zrtve nasilja. Vecina zrtava nasilja je naucena da zasluzuje batine, tj. da je problem u njima, a ne u nasilniku.
Okolnost da nasilje i ljubav mogu istovremeno postojati mozda je najpodmukliji aspekt nasilja u porodici, jer na taj nacin devojcica odrasta uceci da je prihvatljivo udarati ljude koje volimo.
Opravdanje primene nasilja od strane roditelja oblikovalo je i odnos zena prema nasilju koje su kasnije trpele, a koje karakterise opravdanje, odnosno nalazenje razloga za nasilje i samookrivljavanje.
Pored nasilja, razlicito vrednovanje muskarca i zene je tako#273;e utice na kreiranje identiteta i nivoa samopostovanja. Zene su naucile da je mesto zene u kuci (privatna sfera), a muskarca izvan nje (javna sfera). Isto tako i odsutnost oca u djetinjstvu je znacajan faktor kreiranja osecaja bespomocnosti i zavisnosti kao i teskoca odnosima sa muskarcima. Cerke blagih i popustljivih oceva teze su se mirile sa grubim ponasanjem partnera pa su gajile nade u njihovo popravljanje i pokazale visi nivo tolerancije nasilja.
Vidimo dakle da je porodicna sredina od presudnog znacaja za razvoj licnosti jer se u njoj vrsi prvo socijalno prilagodjavanje od koga zavisi kasniji socijalni razvoj licnosti.
Nasilje u sekundarnoj porodici (braku)
Zbog neravnopravnosti me#273;u polovima i zbog ostataka patrijarhalnog drustva, nasilje nad "svojom" zenom drustvo tolerise kao prihvatljiv oblik ponasanja. Iako je nasilje nad zenama u odredjenoj meri zakonski kaznjivo, nasilni muskarci vrlo retko odgovaraju za pocinjena dela.
Siroko je rasprostranjena predrasuda kako se institucije u slucajevima kucnog nasilja ne bi trebale mesati u privatni zivot. Sto "daje krila" nasilniku da ponovi nasilje. Uz ovo nasilje vezani su odredjeni mitovi koji cesto sprecavaju zenu da dobije adekvatnu pomoc, sto je na kraju dovede do fizickog eliminisanja nasilnika jer pomoc ne dolazi ni sa jedne strane.
Jedan od najcescih mitova je da se nasilje smatra bracnom nesuglasicom, pa se niko ne zeli umesati. Takodje, vlada zabluda da zlostavljane zene zele biti zlostavljane, jer bi u suprotnom otisle od muza.
Ponekad zene ne mogu prihvatiti cinjenicu da se nasilje njima dogadja, u strahu su za decu, posebno ako su ekonomski zavisne od nasilnika. Tu je i pritisak okoline u kojoj se smatra pozeljnim zadrzati svoj brak. Zlostavljanje se ne dogadja samo u tzv. problematicnim porodicama.
To se moze dogoditi svakoj zeni bez obzira na njen obrazovni status, na njene prihode, dob, veru ili kulturu iz koje dolazi. Alkohol se navodi kao osnovni razlog obiteljskog nasilja, ali istrazivanja pokazuju da muskarci rade to i pijani i trezni.
Iskustva strucnjaka pokazuju da obiteljsko nasilje eskalira, tj. sto duze vremena traje, ponavlja se, postaje ucestalije i dobija na brutalnosti.
Nasilje pocinje sa malim napadima, ali s vremenom dolazi do ozbiljnih povreda, koje mogu se mogu zavrsiti letalno za zenu ili nasilnika..
Poseban aspekt je i psihicko nasilje iskazano svesnim stvaranjem atmosfere straha koja je deo nasilja nad zenama. Uocena je povezanost izmedju zaposlenosti i socio-ekonomskog polozaja muskarca i nasilja u porodici.
Pravu razmeru nasilja nad zenama vrlo tesko dokuciti. Vecina nasilnih radnji se odvija izmedju cetiri zida te najcesce, zbog srama, straha, osecaja krivice ili nedostatka informacija o adekvatnim sluzbama pomoci, ostaje tajna i samim tim neprijavljena.
Egzaktni su podaci o nasilju nad zenama preko potrebni kako bi poduprli i ojacali nastojanja, ponajvise zenskih nevladinih organizacija, da uspostave drustvene i zakonske mehanizme za suzbijanje svih oblika nasilja nad zenama.
Za razliku od zenice sa pocetka ove price, moja porodica je meni i mom detetu pruzila i emocionalnu i sve druge podrsku. Mi smo njihove jabuke.
Eko-Korni
Pre vise od 5 godina, moje dete je od oca dobilo par kornjaca. Suvozemnih. Isprva, se nisam posebno obradovala toj cinjenici, jer o tim zivotinjicama nisam znala ama bas nista.
Dok se dete istinski radovalo i pravilo kucice od kartona za nove ljubimce, ja sam pocela da trazim po netu kako se ovi gmizavci snalaze u kucnim uslovima. I tako malo pomalo naucila dosta o njima, ali i o vodenim kornjacama.
Jedna od njih bila je sasvim veoma mala i ona nam je uginula. Zapravo, presla je u hibernaciju (san koji traje od pocetka oktobra do pocetka marta) i iz njega nije izasla.
Do danasnjeg dana nam se odrzala veca kornjaca koja je iz pocetka mogla da udje u klompu broj 39, koje smo drzali na terasi dok je lepo vreme. Danas je mnogo, mnogo veca.
Sto se njene ishrane tice, sve smo naucili. Maslacak, Taraxacum officinalis, joj je omiljena hrana zbog vitamina C. Medjutim, u gradu je jako tesko naci maslacak koji nije "obogacen" izduvnim gasovima, pa smo se preorijentisali na zelenu salatu ali samo "puterku". Dajemo joj i racice, povremeno, zbog proteina. Kupus i blitvu ne, jer oduzimaju kalcijum iz oklopa. Osim, salate jede svo sezonsko voce, a najvise voli jagode, kajsije i kruske.
Bilo je zanimljivih scena u nasem prethodnom mestu, na pijaci. Nece da jede sve jagode, recimo mesecarke nece, nece one koje su tretirane pesticidima.
Tako, kupim ja saku jagoda i kazem prodavcu da cu ako kornjaca bude htela da ih jede doci da kupim i za nas.
Malo kasnije vracam se ja, a prodavac sav srecan. U medjuvremenu, jos jedna gospodja je prisla da se raspita o ceni jagoda i verovatno joj je bilo skupo, pa je to prokomentarisala jel' kako to nas narod ume.
A prodavac joj je odgovorio: "Necu ih puno hvaliti, ali da znate Gospodjo, njena kornjaca (pokaze na mene) jede samo zdrave vocke, koje nisu tretirane pesticidima!"
Sta je drugo mogla komsinica da kaze pred tako jakim argumentom nego da kupi jagode. Do kraja sezone jagoda bila sam njegov stalni kupac.
U prethodnom stanu, gde smo imali TA pec i nismo grejali sve prostorije, hibernacija je bila moguca kao vrsta prirodnog odmora za kornjacu.
U novom stanu i novom gradu, imamo daljinsko grejanje na koje ne mozemo da uticemo, pa nas ljubimac vrslja celu zimu. Pred neko nevreme, ona tj on (i to smo definitivno utvrdili posle prilicno godina) se skupi u nekom cosku, ne jede i ceka da nevreme prodje. Interesantna stvar, nekad je njegovo ponasanje tacnije od meteo prognoze.
U starom stanu smo kad-kad pravili veliko spremanje da ga nadjemo, jer se zavlacio ispod frizidera i kreveta. Sad vise ne moze sve i da hoce. Velicina oklopa mu diktira smestajne kapacitete.
Kad dodju gosti odmah pobegne, ne voli galamu. Kao gazdarica.
A kad se odobrovolji onda "plasi" goste. Hahaha.
Subjects
- General
